Parnični i vanparnični postupak

parnični i vanparnični postupak

Predmet građanskog sudskog postupka ne mora uvek da bude spor. Sa druge strane čak i sam vanparnični postupak nije homogen, odnosno postoje različite vrste vanparničnih postupaka koje su određene po svom predmetu. Sa obzirom da li postoji spor, razlikujemo prave i neprave vanparnične stvari Kao kriterijum za razgraničenje od parničnih stvari koristi se izričita naredba zakonodavca, odnosno ZVP-om je određeno da se pravila vanparničnog postupka primenjuju u ličnim, porodičnim, imovinskim i drugim stvarima za koje je zakonom predviđen vanparnični postupak. U vanparničnom postupku učestvuje jedno ili više lica. Cilj vanparničnog je prevencija povrede subjektivnih prava, tako da u njima preteže javni  interes. Vanparnični se uvek pokreće ex officio, i u njemu je dominantnija inkviziciona maksima. U slučaju sukoba nadležnosti zakon daje primat nadležnosti i procesnim radnjama parničnog suda, jer načela parničnog postupka pružaju veću sigurnost u pogledu poštovanja procesnih prava stranaka. U slučaju da je parnični sud nenadležan, a preduzeo je određene parnične radnje, one su validne i nastavku postupka pred nadležnim vanparničnim sudom. Ali u obrnutom slučaju, procesne radnje vanparničnog suda  moraju ponovo da se izvedu, inače presuda može da se pobija po žalbi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako je odluka doneta u pogrešnom postupku ona može da se pobija pravnim lekovima, ali u slučaju da je o vanparničnoj stvari odlučeno od strane parničnog suda, šanse uspeha pravnih lekova su male. Vanparnični sud je vezan pravosnažnim odlukama parničnog suda, a parnični sud je vezan odlukom vanparničnog samo ako postoji identitet stranaka i predmeta spora.