Pravo na nužni deo

Pojmovi:

Ostavilac – osoba koja je umrla i čija se imovina nasleđuje i raspravlja u ostavinskom postupku.

Zaveštanje (testament) – pismena ili usmena ostaviočeva izjava kojom on raspoređuje svoju imovinu za slučaj smrti. Za razumevanje testamenta bitno je znati da se njime ostavlja celokupna ostaviočeva imovina, a ne pojedine stvari i prava.

Isporuka (legat) – psimena ili usmena ostaviočeva izjava kojom on ostavlja jednu ili više stvari i prava određenom licu. Isporuka se najčešće nalazi u sastavu testamenta i ostavilac često svojim naslednicima koje je postavio u testamentu nalaže da pojedine stvari i prava predaju osobi koju on na ovaj način odredi.

nužni naslednici, nužni deo

Osnovni načini nasleđivanja u našem pravu su zakonsko i testamentarno (zaveštajno) nasleđivanje. U situaciji kada ostavilac iza sebe ostavi punovažan testament ili kada za života pokloni deo ili celu svoju imovinu može se desiti da takvim raspolaganjem povredi imovinska prava drugih naslednika. Tada govorimo o pravu na nužni deo koji pripada tzv. nužnim naslednicima.

Ko su nužni naslednici?

Nužni naslednici predstavljaju jedan uži krug zakonskih naslednika koji zbog bliskosti srodstva sa ostaviocem uživaju posebnu zakonsku zaštitu. Da bi konkretan naslednik mogao da ostvari pravo na nužni deo neophodno je da se u konkretnom slučaju on može pojaviti kao zakonski naslednik prema svim pravilima o zakonskom nasleđivanju.

Nužne naslednike možemo podeliti u dve grupe

  1. Nužni naslednici za koje je dovoljno da je povređeno njihovo pravo na nužni deo da bi se ova pravila primenjivala

U ovu grupu spadaju: ostavičevi potomci, usvojenici, bračni drug, ostaviočevi roditelji i usvojilac iz potpunog usvojenja. Da bi oni postali nužni naslednici dovoljno je da je ostavilac putem testamenta ili poklona povredio njihovo pravo na nužni deo.

  1. Nužni naslednici koji moraju ispuniti dodatne uslove

U ovu grupu spadaju: ostaviočev usvojilac iz nepotpunog usvojenja, braća i sestre, dedovi i babe i ostali preci (prababe, pradede itd.). Da bi oni postali nužni naslednici potrebno je i da su trajno nesposobni za privređivanje i da pritom nemaju nužnih sredstava za život.

Koliki je nužni deo?

Nužni deo se određuje u odnosu na zakonski deo koji određenom nasledniku pripada. Da bi se utvrdio zakonski deo koji pripada naslednicima potrebno je pre toga utvrditi vrednost celokupne zaostavštine. Za potrebe određivanja veličine nužnog dela vrednost zaostavštine predstavlja celokupna ostaviočeva imovina, sva raspolaganja koja je učinio putem testamenta, svi pokloni koje je dao zakonskim naslednicima bez obzira na nasledni red, kao i svi pokloni koje je u poslednjih godinu dana svog života dao drugim fizičkim licima. Ova vrednost se umanjuje za ostaviočeve dugove, kao i za troškove procene i popisa imovine.

 

Kao što smo utvrdili, da bi došlo do povrede prava na nužni deo neophodno je da konkretan naslednik bude pozvan na nasleđivanje po osnovu zakona. Deo zaostavštine koji bi mu na taj način pripao pretstavlja osnovu za izračunavanje nužnog dela.

 

I ovde razlikujemo dve grupe naslednika:

  1. Naslednici čiji nužni deo iznosi ½ zakonskog dela: ostaviočevi potomci, usvojenici i njihovi potomci, kao i ostaviočev bračni drug
  2. Naslednici čiji nužni deo iznosi 1/3 zakonskog dela: svi ostali nužni naslednici

Primer:
Iza ostavioca su ostali u prvom naslednom redu nejgova dva sina. Oni po zakonskom nasleđivanju imaju pravo na po ½ celokupne zaostavštine. Međutim ostavilac je testamentom celokupnu svoju imovinu ostavio svojoj sestri (koja se nalazi u drugom naslednom redu) i time je povredio pravo svojih sinova na nužni deo. Kako nužni deo ostaviočevih sinova iznosi ½ zakonskog dela, njihov nužni deo će iznositi po ¼ celokupne zaostavštine, dok će ostaviočeva sestra po osnovu testamenta naslediti ½ zaostavštine.

Kako se ostvaruje pravo na nužni deo?

Nužni naslednik svoje pravo ostvaruje pošto se namire ostaviočevi poverioci, a pre nego što isporukoprimci (legatari) ostvare svoje pravo.

 

Zaveštajni (testamentarni) naslednici i isporukoprimci (legatari) predstavljaju dužnike nužnim naslednicima i oni srazmerno svojim naslednim delovima duguju nužni deo. Ukoliko njihovi srazmerni delovi nisu dovoljni da se namiri nužni, nužni naslednik može tražiti i vraćanje poklona kako bi se došlo do pune vrednosti nužnog dela. Pokloni se vraćaju obrnutim redosledom od onog kojim su davani tj. prvo se vraća poklon koji je najkasnije dat, pa ako to i dalje nije dovoljno da se namire nužni naslednici onaj koji je dat pre toga itd. Ukoliko je više poklona učinjeno istovremeno oni se vraćaju srazmerno.

 

Zakonom o nasleđivanju je predviđeno da ako ostavilac nije testamentom ništa odredio nužnim naslednicima se isplaćuje novčana protivvrednost nužnog dela (nužni deo kao obligaciono pravo). Na zahtev nužnog naslednika sud može odrediti da mu pripadne određeni deo stvari i prava iz zaostavštine (nužni deo kao stvarno pravo). Ova razlika je od značaja i kada se nužni deo traži putem posebne tužbe jer se sadržina tužbi razlikuje u odnosu na prirodu nužnog dela (vidi priloge).

 

Pravilo je da nužni naslednik ne odgovara za ostaviočeve dugove, ali samo do visine nužnog dela. Ukoliko bi pak primio  veći deo nasledstva od onog koji mu pripada po pravilima o nužnom nasleđivanju, odgovarao bi za dugove za tu razliku koja prelazi nužni deo.
Rokovi u kojima se može zahtevati nužni deo su sledeći:

  1. Ukoliko se nužni deo isplaćuje kao novčana protivvrednost – 3 godine od proglašenja zaveštanja, ukoliko je nužni deo povređen zaveštanjem i 3 godine od ostaviočeve smrti ukoliko je povređen poklonom.
  2. Ukoliko se nužni deo daje kao određeni deo stvari i prava iz zaostavštine – smanjenje zaveštajnih raspolaganja se može tražiti u roku od 3 godine od proglašenja zaveštanja, a vraćanje poklona u roku od 3 godine od ostaviočeve smrti.

Redovan put da bi se ostvarilo ovo pravo je sporazum između nužnih naslednika sa jedne i testamentarnih naslednika i poklonoprimaca sa druge strane kojim se utvrđuje ostvarivanje prava na nužni deo. Međutim, ukoliko iz bilo kog razloga ovaj sporazum izostane, nužni naslednici su dužni da pokrenu posebnu tužbu kako bi ostvarili svoja prava.

Sadržina tužbe se razlikuje u odnosu na to da li je nužni deo po svojoj prirodi obligaciono ili stvarno pravo.

Koja su ograničenja prava na nužni deo?

U našem pravu postoje dva ograničenja:

  1. Delimično ili potpuno isključenje nužnih naslednika

Ostavilac može u formi predviđenoj za punovažno zaveštanje (testament) isključiti jednog ili više nužnih naslednika kada se ispuni zakonski uslov da se nužni naslednik povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogrešio o njega. Kao primeri za ove povrede u zakonu su navedeni: grub i uvredljiv odnos prema ostaviocu, umišljajno činjenje krivičnog dela prema ostaviocu, negovom detetu, usvojeniku, bračnom drugu ili roditelju i odavanje neradu i nepoštenom životu.

 

Da bi ovakvo isključenje bilo punovažno neophodno je da bude učinjeno u obliku potrebnom za zaveštanje (testament), da je učinjeno na nesumnjiv način (poželjno je navesti i uzrok isključenja) i da uzrok za isključenje postoji u trenutku ostaviočeve smrti.

  1. Lišenje nužnih naslednika

Lišenje se odnosi isključivo na ostaviočeve potomke (njegove ćerke i sinove) koji se pojavljuju kao nužni naslednici. Ukoliko je neki od ostaviočevih potomaka rasipnik, ili je prezadužen ostavilac ga može lišiti prava na nužni deo, ali samo u korist potomkovih potomaka (ostaviočevih unuka, praunuka itd.)

 

Da bi ovakvo lišenje bilo punovažno neophodno je da bude učinjeno u formi potrebnoj za zaveštanje (testament), kao i da u trenutku ostaviočeve smrti lišeni potomak ima maloletno dete ili maloletnog unuka ukoliko je dete umrlo. Ukoliko je dete ili unuk preminulog deteta punoletno lišenje će biti punovažno isključivo ukoliko postoji nesposobnost za privređivanje deteta, odnosno unuka preminulog deteta.

 

 

Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža: